Velika subota dan je Isusova počinka u grobu. No, prije pola noći slavi se Isusovo uskrsnuće, tzv. Vazmenim bdjenjem. U nas su se još zadržali običaji da obredi priprave za Uskrs počinju ujutro na Veliku subotu.
Sada se oni slave u kasno popodne ili na večer, a zovu se Vazmeno bdjenje. Ono počinje blagoslovom vatre ispred crkve, a zatim slijedi povorka i pozdrav uskrsnoj svijeći koja predstavlja Krista, biblijska čitanja koja razotkrivaju svu povijest spasenja, blagoslov krsne vode te misa za proslavu uskrsnuća. Sve te sastavnice Vazmenog bdjenja nemaju odjeka u narodnim običajima, ali se u njima prije svega očituje blagoslov ognja i proslava događaja uskrsnuća.
Naime, hrvatski su se teolozi zauzeli za riječ vazmeno, jer je riječ uskrs preuska, ne obuhvaća sve presudne događaje iz Isusova otkupiteljskog djela: muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće i slanje Duha Svetoga. Riječ Vazam uključuje događaje od Velikog četvrtka do Uskrsa u najužem smislu, a u širem uključuje sve što Crkva slavi od početka korizme pa sve do Duhova: korizma podsjeća na Isusov post kroz 40 dana u pustinji, Veliki četvrtak spomen je na Posljednju večeru i na uhićenje u Maslinskom vrtu, Veliki petak na osudu i smrt, a Velika subota je dan mirovanja koje Vazmenim bdjenjem prelazi u veliki obrat, u iznenađenje Isusova uskrsnuća; ono se od davnina slavilo u uskrsnoj noći. Taj veliki obrat uskrsnuća slijedio je Isusovo uzašašće i slanje Duha Svetoga, koje spominjemo 50 dana poslije Uskrsa, na blagdan Duhova.
Narodni velikosubotnji običaj o obnovi kućne vatre u najužoj je vezi s prvim crkvenim obredom na Veliku subotu, naime blagoslovom vatre pred ulazim vratima u crkvu. Blagoslov vatre podsjeća na gorući grm iz kojega je Bog govorio izraelskom vođi Mojsiju i otkrio svoje ime: "Ja sam koji jesam". Od te vatre svećenik pali uskrsnu svijeću koja označava uskrslog Krista.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj uskrsnih krijesova - vuzmenki. U mnogim našim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim upaljačem ili šibicom. No prije je svećenik palio vatru tako da je potpaljivao gubu - koja raste po panjevima i na starom drveću - i zatim naslagana drva. Postojao je još stariji običaj da se vatra izaziva i guba pali trenjem drveta o drvo; to je tzv. živa ili sveta vatra. Kad je završio blagoslov vatre i narod ušao u crkvu, onda bi dječaci ili momci palili svoj komad gube na blagoslovljenoj i nosili kući da ponovno potpale vatru na vlastitom ognjištu. Domaćica bi prije potpuno ugasila vatru u kući, očistila peć. Sve je to izraz želje da i u kući gori "sveta vatra". Premda je takvo održavanje vatre na ognjištu bila pretkršćanska tradicija, vremenom je to u Evropi i kod Hrvata postao opći crkveno-narodni običaj s jasnim kršćanskim značenjem: svetu vatru koju je Bog zapalio među ljudima treba donijeti u svaki dom, tj. Bog neka bude prisutan u kući.
