Čuli smo: Mi trebamo slušati Isusa i u njega vjerovati. Ali dozvolite mi jedno pitanje: Jeste li se kad zapitali - što znači vjerovati, što znači vjera? Ili jeste ili niste, hajde da malo razmislimo: Što znači vjerovati?
Vjera u Boga, kakvu želi Isus se može ostvariti u svakodnevici, u zajednici, u obitelji u društvu, u Crkvi, ali samo onda, ako je to vjera koja raste, rastuća vjera, vjera koja se razvija isto kao i ja kao osoba. Ne zaboravimo, vjera nam nije dana u našim genima, nije mi dana s mojim rođenjem, nego ona raste kao i ja, razvija se kao i moj život, a taj moj život moram, smijem i dužan sam usmjeravati, preko slušanja što Isus kaže - prema Ocu.
Naša vjera je uvijek usmjerena prema budućnosti, prema kojoj idemo, stoga se ona može usporediti s putem, kojeg moramo slijediti. Na tom putu srećem putokaze koji me usmjeruju, da dođem k cilju. Današnje Evanđelje je jedan takav putokaz, kojeg sam ja ovako shvatio: Promislite - ma koja je to prekrasna slika, idila - Isus u slavi: Ponekad pomislim: kad bi se Gospodin tako meni ukazao, onda bi možda još bolje, još jače vjerovao.
Ali zamislimo se na čas: Bilo to doista bilo tako, da li bi to uistinu doprinijelo jačini moje vjere? Svima nama je poznat Petrov put, Petar, koji mnogo govori, a kad dođe trenutak svjedočenja napušta ga srčanost i odvažnost. Petar bi gradio sjenice, htio bi zadržati ono što je lijepo, ono što mu se dopada.
Ovdje se moramo zapitati: Nije li moja vjera isto tako nešto što bih volio zadržati, lijepo pjevanje, vjeru moga djetinjstva, slatkoću Božića? Zaboravljajući križ?
Put Isusov u ovom svijetu nije završen. Krist ide putem poniženja i muke. Stoga ne smijemo mi, njegova braća i sestre zadržavati samo lijepe trenutke naše vjere, nego uzeti na se svoj križ i slijediti njega - Krista. Prava se vjera u Krista Isus najjače očituje u tami križa, kad zapadnemo u tamu u probleme života. A to znači za nas: Tko se upusti u nasljedovanje Isus, taj mora sići s brda ukazanja u dubinu života. Stoga mislim da je nakon ovog opisa ukazanja još jedno vrlo važno da znamo:
Bog Isusa Krista nije neki apstraktni, neki nedokučivi Bog. On nije skriven, daleko od nas udaljen u svemirskim bespućima, nego je to Bog, moj Otac koji me ne napušta ni za jedan trenutak moga života. On mi pomaže, naravno samo ako ja hoću, ako mu se povjerim i otvorim, on mi pomaže da prelazim preko depresija i beznandnosti.
Ta prisutnost Božja u mojoj vjeri daje mi sigurnost da je moj život sa svim njegovim negativnim i pozitivnim osobinama skrit u njegovim očinskim rukama. U životu ne mogu dublje pasti nego u njegovu očinsku ruku i jedno neka nas prati: i najcrnje u mome životu je samo sjena njegove Očinske ruke.
Za slijedeći tjedan želim nam, da usprkos svemu što nas u slijedećem tjednu zastigne, što god nam se dogodilo ne posustanemo u našoj vjeri nego da uzmemo svoje srce i predamo Ocu da on svojim Duhom prožme naše misli, riječi i djela, da nas obasja svojim svjetlom da vjerujući u Krista preobražavamo ponajprije sebe a time i lice naše okolice.
Autor: Mario Crvenka
